Posao i vrtić

Posao i vrtić

Kao djevojka sam radila u kafiću, promocije po tržnim centrima i u nekoj prodavnici ali, sve je to bilo po par mjeseci. Onda sam studirala nisam završila fax, udala se rodila i posvetila se odgajanju djeteta. I svaki dan je bio isti, i navikla sam na to do njegove treće godine. Kasnije mi je to sve postalo dosadno i osjetila sam zasićenje od kuće i osjetila da njemu nisam više toliko potrebna kao prije, jer je više veliki i dosta toga zna, sam ide u wc, sam oblači štaorc, tene,  sam jede i u tim situacijama shvatiš da nije vise beba i da polako odrasta u malog dječaka. Često sam razmišljala kako je tim majkama koje djecu ostavljaju u jaslice ili nekim tetama s godinu dana i idu na posao jer moraju. Osjetila sam zasićenost kuće, koja me gušila i htjela sam izaći iz nje i da on ide u vrtić jer je normalno da se druži s svojim vršnjacima i da zna za druga pravila osim kuće i u nadi da će biti bolji vise prijateljski “nastrojen” da će naučiti dijeliti. Uglavnom, našla sam posao na 4 sata i on je toliko bio u vrtiću sasvim dovoljno za početak. Da je sigurno lakše stvoriti radnu naviku s 20 nego s 31 godinu sigurno da jeste, ja sam taj početak baš teško podnosila, mučnina u želudcu i isprekidan san je bilo često na početku. Misli mi uz njega, kako se snalazi da li će se priviknuti a trebaš biti skoncentriran na poslu..Često smo plakali oboje, samo sto on nije vidio moje suze dok sam ga ostavljala a on me molio da to ne radim…jako su to teški osjećaji koji kidaju dušu, ali ti to jednostavno moraš da spasiš sebe od kuće i njemu podariš drugačiji i život i da stekne prijatelje.Bila je to borba prve dvije sedmice, bilo je dana kada nije jeo, piškio u gaće boli me ovo i ono ne mogu ići ali, ja nisam odustajala od toga…Shvatila da ta promjena i izlazak iz kuće jako puno pomoglo psihički zaokupiram misli iako i dalje su uz moje dijete,ali izađes iz kuće upoznaš nove ljude možda i nekad nađes nešto bolje što će ti donijeti vise novca, ali zasada mi je ovo dovoljno. Nisam u kući, on je u vrtiću gdje sam oduvijek htjela da bude i ide nam dobro zasada. Tete kažu da je dobar da se navikao, ali on i sad plače kad se probudi, ali tamo se brzo smiri.Nakon mjesec se smirio skroz zasada nema više ni suza u autu.Samo treba biti uporan i ne dopustiti da vas slomije koliko god je teško,a ja znam da jeste. Nisam nikad mislila da ću raditi negdje bila sam se pomirila da ću biti u kući zauvijek i da će me dotući ta svakodnevica.Vratila sam se treningu, teretani i osjećam se dobro. Nemam namjeru odustajati i želim da radim koliko god da mi se ne da rano buditi i ići na posao jer je psihički umor, ali kad dođem tamo bude mi bolje. Tako da bi svim majkama savjetovala da rade, ako im se ukaže prilika nije sve u novcu,pokrij osnovne troškove izađi iz kuće i diši.

Ja sam mama dječaka.Naziv bloga je traženje kako preživjeti majčinstvo, ja ću da pišem svoj život, onako iskreno i sta meni pomaže da preživim a možda i vi imate svoje savjete, slobodno pišite.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *